Upute za roditelje

ADHD u dječjoj dobi

  • Kada posumnjati na ADHD?
  • Osobine djece s ADHD-om
  • Uzroci deficita pažnje/ADHD-a
  • Dijagnosticiranje ADHD-a
  • Dodatne teškoće
  • Utjecaj okoline
  • Dijete s ADHD-om u školi
  • Dijete s ADHD-om i obitelj
  • Što se još može učiniti?

Kada posumnjati na ADHD?

Zašto moje dijete nije koncentrirano u školi? Zašto ne sluša? Zašto se stalno vrpolji, zapitkuje, nije mirno za stolom? Nestrpljivo je, upada u riječ, lako se razljuti. Djeca u susjedstvu se ne žele igrati s njim, drugi roditelji se žale na njega jer smeta djeci u  razredu.”

Navedena su samo neka od pitanja koja roditelji postavljaju u potrazi za rješenjem problema koji muči njih i njihovo dijete. Bilo da su u postupku dijagnosticiranja bilo da već znaju  o čemu  je riječ,  problem  je i dalje  prisutan.  Naime,  dijagnoza  ne rješava problem. Dijete je i dalje pretjerano nemirno, i dalje se ne može koncentrirati, i dalje se teško kontrolira. Ako ste i Vi roditelj suočen sa sličnim ponašanjima i teškoćama svoga djeteta, vjerojatno se suočavate s poremećajem koji se naziva deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD).

Kakav je to poremećaj? Što ne valja? U početku je teško prihvatiti da je riječ o poremećaju a ne o lijenosti, neposlušnosti, neodgovornosti… – jer vaše dijete izgledom ne odaje da postoji problem. Intelektualno je uredno razvijeno ili čak vrlo bistro, često postavlja vrlo neobična i zanimljiva pitanja. Vjerojatno je prohodalo na vrijeme, govori, dobro čuje i vidi. No, ako se prisjetite njegova odrastanja, sjetit ćete se da je, u usporedbi s drugom djecom, teže upravljalo sobom, teže se mirilo s odgodom zadovoljstva – sve je moralo biti odmah. Bilo je mnogo nemirnije, nije pokazivalo interes za slikovnice, brzo bi prestajalo slušati priče, crtati, neprestano je tražilo vašu pažnju i nikako se nije moglo barem malo samo mirno zaigrati – besciljno bi tutnjalo kroz stan ili se penjalo na opasna mjesta…

Biti roditelj tako zahtjevnom  djetetu nije lako. Sigurno ste prolazili  ili i sada prolazite kroz osjećaje ljutnje, okrivljujete dijete, sebe ili drugog roditelja za propuste, razočarani ste, tužni, ali najviše prestrašeni i zabrinuti. Želite da vaše dijete raste kao i ostala  djeca,  ne  želite  da  bude  obilježeno,  neuspješno,  nesretno.  Tražite  odgovore  i pomoć. No, jednostavnog recepta nema. Svako  je dijete posebno  i različito  reagira, no postoje  savjeti  koji vam mogu olakšati nošenje s problemom, vama, vašoj obitelji i vašem djetetu. Kako se stručnjaci bave ADHD-om više od stotinu godina, predlagani su i provjeravani različiti pristupi. Neki su se pokazali korisnima, neki ne. Ovdje ćemo nastojati vrlo jednostavno i kratko iznijeti ono što se znanstvenim provjerama pokazalo najuspješnije.

Prvi korak je znanje o poremećaju, kako biste razumjeli zašto vaše dijete ima problem, kako biste znali da ono nije za taj problem krivo ni odgovorno i kako biste svoje dijete osnažili, ohrabrili, osposobili i zastupali u situacijama kad ono samo to ne može.

Osobine djece s ADHD-om

Sva djeca s navedenim poremećajem ne pokazuju ista ponašanja, a sva ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama.

Ponašanja se tipično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži trajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije kao što su učenje u razredu, prisustvovanje misi, zajednički ručak) ili kojima nedostaje privlačnosti, vedrine, dinamike, nečeg novog (npr. slušanje učitelja, slušanje, čitanje ili pisanje dužih tekstova, a u odrasloj dobi je to rad na stalno istim i monotonim poslovima).

Teškoće su mnogo manje ili ih nema ako dijete njegovi roditelji ili odrasle osobe vode tako da mu pomognu u rasporedu aktivnosti, u učenju, dosljednosti u odnosima, ako mu stvore stabilno i smireno okruženje, omoguće da se bavi nekom vrlo zanimljivom aktivnošću  –  na  igralištu,  igranje  na  računalu,  u  interakciji  jedan  naprama  jedan  s odraslom osobom (pomoć u učenju, kod psihologa, liječnika ili sl.), ili da ga često nagrađuju za primjereno ponašanje (Barkley, 2000.).

Djeca mogu imati i kombinirane teškoće – i s pažnjom i s pretjeranom aktivnošću i s impulzivnim ponašanjem, ali se mogu javiti i samo u jednom području.

Teškoće u održavanju pažnje

Djeca koja imaju poremećaj u održavanju pažnje često se ne mogu usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se izravno obraća, često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (NE zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa).

Odsutni su mislima, rastreseni, sanjare. Ne uključuju se u grupne razgovore, ne javljaju se za odgovaranje u razredu. Često imaju poteškoća s organiziranjem zadataka i aktivnosti, rade pogreške u školskom uratku, poslu ili u drugim aktivnostima.

Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (npr. školski ili domaći uradak). Ako ih se prekine u obavljanju zadatka, sporo se vraćaju ili se uopće na mogu vratiti, zaboravljaju dnevne aktivnosti.

Često gube stvari potrebne za ispunjavanje  zadaća ili aktivnosti  (npr. igračke, školski pribor, olovke, knjige, alat). Često ih ometaju vanjski podražaji, a u obavljanju školskih i domaćih zadataka zahtijevaju stalnu pomoć.

Često su povučeni, ne uključuju se u društvo vršnjaka, osamljeni su. U razredu ne stvaraju probleme pa mogu biti zanemareni, optužuje ih se da nisu zainteresirani za školu, da su lijeni. Često roditelji kažu: “Da se samo malo potrudi, imala bi izvrsne ocjene, ali tako je lijena…”

U djece vrtićke dobi simptomi nepažnje se ne primijete lako, jer su manja djeca motorički aktivnija i ne postavljaju im se često zahtjevi za trajnijim održavanjem pažnje. Međutim, pozornim promatranjem može se uočiti razlika, jer se i njihova pažnja može održavati u različitim situacijama.

Prosječno dvogodišnje i trogodišnje dijete može sjediti s odraslom osobom i razgledavati slikovnice, može sjediti u grupi i slušati kraću priču i sl.

Hiperaktivno ponašanje

Hiperaktivno ponašanje se razlikuje, ovisno o dobi i razvojnom stupnju.

Iako su sva djeca vrtićke i predškolske dobi, među ostalim, i motorički izrazito aktivna, ponašanje djece s ovim poremećajem se bitno razlikuje: trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure naprijed-natrag, trče kroz prostorije (kroz kuću, vrtić), “izađu prije nego što su ušla”, skaču ili se penju po namještaju, imaju teškoća pri sjedilačkim aktivnostima – posebno u grupi (slušanje priče, crtanje). Imaju teškoće s usnivanjem, malo spavaju, rano se bude, a tako je i u kasnijoj dobi.

Školska djeca s ADHD-om teškoće izražavaju na nešto drukčije načine: u razredu teško mogu dulje mirno sjediti, često ustaju i vrpolje se ili sjede na rubu stolca; vrte predmete, lupkaju rukama i pretjerano tresu stopala ili noge.

Često  ustaju  od  stola  za  vrijeme  obroka,  dok  gledaju  televiziju  ili  dok  rade domaću zadaću. Roditelji često opisuju takvo dijete: “Nikad se ne umori, cijeli dan je u pokretu, kao da je navijen.” “Ako pogriješi, obeća da više neće pa opet napravi isto.”; “Djetinjast je, samo bi se igrao.”; “Navečer teško zaspi.”; “Uvijek zakasni, nema osjećaj vremena.”

Kako djeca sazrijevaju, simptomi hiperaktivnog ponašanja obično postaju manje uočljivi. Do kasnog djetinjstva  i rane adolescencije  pretjerana  se motorička  aktivnost može svesti samo na vrpoljenje ili osjećaj razdražljivosti i nemira.

U  adolescenata  i  odraslih  simptomi  hiperaktivnog  ponašanja  pretvaraju  se  u osjećaj nemira i teškoća s obavljanjem tihih aktivnosti u sjedećem položaju (mogu se javiti problemi sa završavanjem škole i zadržavanjem radnog mjesta, izbjegavaju se zanimanja koja ograničavaju spontano kretanje).

Impulzivnost

Impulzivnu djecu obilježava ponašanje bez razmišljanja. Često imaju teškoća s odgađanjem odgovora – “istrčavaju” s odgovorima prije negoli je dovršeno pitanje. Nestrpljivi su, imaju poteškoća s čekanjem reda. Teško odgađaju zadovoljavanje želje, teško čekaju neki događaj zbog nedovoljne mogućnosti planiranja. Teško se odupiru trenutnom iskušenju, često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru).

Roditelji se često žale da se brzo potuku s drugom djecom, da se bave opasnim aktivnostima pri čemu ne razmišljaju o mogućim posljedicama, često im se događaju nezgode (npr. često se spotiču i padaju, padaju češće nego ostala djeca s bicikla i sl.).

Često ne uvažavaju zahtjeve roditelja i učitelja, započinju razgovor u neprikladno vrijeme, ometaju druge, grabe tuđe predmete, diraju stvari koje ne bi smjeli, ludiraju se, drugi se mogu žaliti da ne mogu doći do riječi.

Uz impulzivnost se često javlja emocionalna nestabilnost koja se izražava kroz nisku toleranciju na frustracije pa dijete često plače, svađa se, ima provale bijesa. Zbog loših odnosa s vršnjacima i okolinom općenito povlači se i osamljuje. Pretjerano je osjetljivo na kritiku, često druge okrivljuje za vlastite probleme.

Uzroci deficita pažnje/ADHD-a

Brojna  istraživanja  pokazuju  da  djeca  i  odrasle  osobe  s  ADHD-om  imaju neurološku disfunkciju (smetnje u funkcioniranju) mozga, no fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije još nije potpuno jasan. Pretpostavlja se da je narušena kemijska ravnoteža mozga i da možda nedostaju specifične kemikalije koje nazivamo neurotransmiteri,  posebno  dopamin  i  norepinephrine  a  odgovorni  su  za  održavanje pažnje, kontrolu motoričke aktivnosti i sprečavanje impulzivnosti.

Poremećaj može biti nasljedan ili stečen.

Najnovija genetička istraživanja pokazuju utjecaj naslijeđa no, kao i u drugim nasljednim poremećajima, događa se da dijete ima simptome a roditelji ne. Prema istraživanjima, 30-40% rođaka djece s ADHD-om ima istu vrstu problema.

Poremećaj može nastati i pod utjecajem različitih stanja koja uzrokuju oštećenja mozga. Za vrijeme trudnoće dijete može biti izloženo nepovoljnim utjecajima lijekova, otrovanju, radijaciji, infekcijama, preranom porodu te komplikacijama tijekom poroda.

Nakon   porođaja   poremećaj   može   nastati   nakon   meningitisa,   encephalitisa, febrilnih konvulzija, ozljeda glave, otrovanja olovom.

Dijagnosticiranje ADHD-a

Dijagnozu je teško postaviti prije četvrte – pete godine života jer se karakteristično ponašanje  mlađe  djece  više  razlikuje  a  prirodno  je  i  da  su  motorički  aktivniji.  No, problemi s nedovoljnom inhibicijom (hiperaktivnost i impulzivnost) pojavljuju se u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, najčešće nakon ulaska u formalni sustav školovanja.

Procjenjuje se da se ADDH javlja kod 5-7 % školske djece, i to 4 do 5 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.

Dječaci se najčešće identificiraju u dobi između 5. i 7. godine, u situacijama pripreme za školu i u početnom razredu u školi. Djevojčice su manje agresivne i hiperaktivne, imaju tendenciju veće nepažnje ili nemarnosti, privlače manje pažnje na sebe te se stoga češće događa da se ne prepoznaju, da nisu dijagnosticirane i da nisu uključene u tretman.

Drugo se identifikacijsko razdoblje pojavljuje oko 6. razreda (češće u djevojčica). Počinju imati teškoća u svladavanju nastavnog gradiva kao i u socijalnom području.

Što je osoba starija, omjeri među spolovima se smanjuju. U odraslih je odnos između muških i ženskih osoba s ADHD-om 1:1

Postavljanje dijagnoze nije jednostavno i svakako tražite da se dijete ponovno  pozove na  ispitivanje  ako  smatrate  da  nije  bilo  motivirano,  da  nije  prihvatilo ispitivača, ili da je pokazalo slabije sposobnosti nego što je to za njega uobičajeno. Tražite objašnjenje za sve što vam nije jasno, a ako niste sigurni da je dijagnoza točna, uvijek možete potražiti drugo mišljenje.

Postoje problemi u razvoju djeteta psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pažnje/hiperaktivnom poremećaju, stoga je važno da se  dijagnostika  provede  timski,  te  da  u  njoj  sudjeluju  različiti stručnjaci, prema  teškoćama koje dijete pokazuje (psiholog, edukacijski-rehabilitator, logoped, dječji psihijatar, neuropedijatar, liječnik pedijatar), a neophodni su podaci dobiveni od roditelja i učitelja/odgajatelja.

Provjerite ima li vaše dijete neke od navedenih teškoća prije nego se započne s dijagnostikom ADHD-a:

  • Alergije, astma,  respiratorni  problemi:  teškoće  s  disanjem  mogu  prekinuti koncentraciju djetet
  • Dijabetes/hipoglikemija: ova stanja vezana su uz razinu šećera u krvi, što može uzrokovati promjene u koncentraciji i razini aktivnosti.
  • Problemi sa sluhom i vidom: nemogućnost da se dobro čuje i vidi što se događa u razredu može uzrokovati probleme u ponašanju, pogotovo hiperaktivn
  • Anemija zbog nedostatka željeza: može dovesti do impulzivnosti i poremećaja pažnje.
  • Otrovanje olovom: može dovesti do hiperaktivnost
  • Lijekovi: ako vaše dijete uzima lijekove, provjerite ne izazivaju li oni ponašanja koja nalikuju ADHD-u.
  • Neurološki problemi: dijete koje ima epilepsiju tipa petit mal može se zagledati u zrak kratko vrijeme i da se poslije ničega ne sjeća, a vama ili učitelju to izgleda kao poremećaj pažnj
  • Drugi psihijatrijski  problemi:  katkad  simptomi  stresa,  dosade,  depresije  ili anksioznosti mogu nalikovati na AD
  • Neuspjeh u  školi  ili  teškoće  učenja:  ako  je  dijete  pod  prevelikim  pritiskom, frustrirano zbog teškoća učenja ili traži pažnju, može izgledati kao da ima AD
  • Problemi sa štitnjačom: štitnjača (tiroidna žlijezda) proizvodi hormone koji utječu na san,  emocije  i  aktivnost.  Promjene  u  tim  hormonima  mogu  proizvesti ponašanje slična ADHD-u.

Sva djeca ne pokazuju iste simptome. U neke djece može biti dominantna nepažnja, u neke hiperaktivnost i impulzivnost, a u neke se s podjednakom jačinom i učestalošću može javiti i poremećaj pažnje i hiperaktivnost.

U dijagnostici pomažu različite ček-liste, odnosno liste na kojima su nabrojana ponašanja karakteristična za ADHD, a mogu ih ispunjavati roditelji, učitelji, odnosno stručnjaci u tijeku dijagnosticiranja.

Dodatne teškoće

Osim ponašanja karakterističnih za ADHD, u svoga djeteta možete uočiti dosta često  i  dodatne  teškoće,  koje  i  vama  i  djetetu  otežavaju  i  tako  velike  probleme  u snalaženju u svakodnevnom životu, a posebno u školskom okruženju.

Teškoće u ponašanju, anksioznost i depresija u velikoj mjeri mogu nastati zbog negativnih iskustava koje dijete ima tijekom odrastanja. Ako vaše dijete ima neke od navedenih (ili drugih teškoća), svakako potražite stručnu pomoć ako već niste, i za svoje dijete i za sebe. Najčešće su to (Baren, 2000.):

  • Dodatne teškoće u ponašanju (agresivnost  i destruktivnost,  krađa, bježanje od kuće, dijagnoza opozicijsko-protestnog ponašanja)
  • Anksioznost i depresija
  • Tourette sindrom  – poremećaj  višestrukih  tikova.  Djeca  imaju  tjelesne  tikove (treptanje  očima,  kretnje  koje  se  ponavljaju  nosom,  ustima  itd.)  i  vokalne (kašljanje, pročišćavanje grla, njuškanje, lajanje itd.). Često se poremećaj pažnje javlja prije razvoja tikova
  • Enureza (noćno mokrenje)
  • Razvojno  zaostajanje   u   drugim   područjima   (npr.   problemi   u   motoričkoj koordinaciji i finoj motorici)
  • Poremećaji govornog i jezičnog razvoja (iako je katkad teško reći proizlazi li određeni problem iz jezičnih teškoća ili ADHD-a)
  • Alergije
  • Poremećaji spavanja, noćne more
  • Gubitak sluha kao posljedica ranijih infekcija uha
  • Slab školski uspjeh teškoće u učenju: vjerojatno najznačajnije stanje koje se javlja uz ADHD je neki od oblika problema ili teškoća u učenju. Oko 40 do 60 % djece s ADHD-om ima teškoće s učenjem u školi, a ostali imaju teškoće s vremenskim ograničenjima, količinom čitanog ili pisanog teksta.
  • Specifične teškoće u učenju – poremećaj u jednom ili više bazičnih psiholoških procesa, uključenih u razumijevanje ili korištenje jezika, govornog ili pisanog, koji se može očitovati u nedovoljno razvijenoj sposobnosti slušanja, mišljenja, govora, čitanja, pisanja ili računanja (te sposobnosti su slabije razvijene od općeg intelektualnog potencijala). Smatra se da 15 do 20% djece sa ADHD-om ima specifične teškoće u učenju, a vjerojatno oko 50% djece sa specifičnim teškoćama u učenju ima ADHD
  • Nisko samopoštovanje – česti neuspjesi, nerazumijevanje i neprihvaćanje u školi, društvu vršnjaka, susjedstvu, obitelji i u drugim situacijama ostavljaju djetetu osjećaj da je nesposobno, loše, nevoljeno, što u velike većine djece i adolescenata s ADHD-om razvija lošu sliku o sebi, odnosno nisko samopoštovanje

Utjecaj okoline

Iako su ponašanje i snalaženje djeteta s ADHD poremećajem i njegove teškoće u učenju u osnovi biološke, okolina značajno na njih utječe (Mikluš-Kos, 1993.).

Fizička okolina

Roditelji   često   navode   kako   se   ponašanje   djeteta   mijenja   pod   utjecajem vremenskih promjena. Promjene u tlaku zraka, promjene vremena na bolje ili lošije, i druga atmosferska zbivanja utječu na pogoršavanje djetetova stanja – postaje nemirnije, razdražljivo, slabo se koncentrira, slabije uči.

Promjene u okolini u smislu vidnih, slušnih ili drugih uznemirujućih podražaja (više ljudi u sobi, žamor, lupanje stvarima, kretanje u prostoru, previše aplikacija po zidovima sobe) također izazivaju nemir i smetnje koncentracije.

Prostornost – u tijesnim stanovima, u školama bez prostora za igru i s uskim hodnicima nemir je jače izražen nego u prostorima gdje ima više mogućnosti za igranje.

Vrijeme  je  također  važan  činitelj.  Hiperaktivna  djeca  mogu  kratko  vrijeme izdržati neku koncentriranu i mirnu aktivnost. Što aktivnost traje dulje, što dulje moraju izdržati u istom prostoru, to se više pojačava njihov nemir.

Socijalna okolina

Djeca  s  ADHD-om  su  posebno  osjetljiva  na  neorganiziranost  i  kaotičnost  u okolini, na preveliku količinu socijalnih podražaja. Loše se snalaze i slabo kontroliraju svoje ponašanje u nejasnim i nestrukturiranim situacijama. Pretjerani zahtjevi, pritisci, stresne situacije pojačavaju djetetov nemir i slabe koncentraciju, što se najbolje vidi pred kraj obrazovnog razdoblja ili prigodom nesuglasica između roditelja ili roditelja i škole.

Nasuprot  tome,  utjecaji iz socijalne  okoline  mogu na dijete djelovati  iznimno pozitivno,  poticajno,  ohrabrujuće,  mogu  mu  pomoći  mobilizirati  vlastite  snage  za svladavanje teškoća u učenju i ponašanju.

Utjecaji okoline na intenzitet poremećaja nam unekoliko mogu objasniti zašto je većina djece nemirna, npr. u školi, dok u drugim uvjetima ne pokazuju pretjerani nemir (npr. u individualnom radu ili igrajući se na kompjutoru).

Također je uočeno da pozitivne životne promjene, mirno i strukturirano obiteljsko ozračje u mnoge djece sa ADHD-om ublažuju nemir.

U procjeni djetetove hiperaktivnosti važna je procjena okoline – mnoge odrasle nemir hiperaktivnog djeteta izrazito smeta, dok drugi imaju više strpljenja i tolerancije. To se odnosi i na roditelje i na učitelje, pa je važno znati što je za njih normalna količina kretanja i koliki im je prag strpljenja.

Dijete s ADHD-om u školi

Prave teškoće vašeg djeteta i vas, njegovih roditelja, počinju polaskom u školu. Hiperaktivnost, problemi koncentracije, impulzivnost, sve su to osobine koje su prepreka dobroj prilagodbi zahtjevima i očekivanjima klasične škole i što se tiče učenja i što se tiče ponašanja. Vrlo brzo postaje jasno da dijete ne može sjediti mirno tako dugo kao njegovi vršnjaci, a svojim nemirom ometa učitelja, drugu djecu i samog sebe za vrijeme školskog rada.

Zbog već nabrojanih teškoća školski uspjeh je slabiji od intelektualnog potencijala djeteta, što frustrira i dijete i vas.

Dijete se teško prilagođuje rasporedu, teško podnosi dugi boravak u školi, cjelodnevnu nastavu ili druge oblike poslijepodnevnog ostajanja u školi. Boravak u istom prostoru ga zamara, brzo ga se zasiti, postaje mu dosadno prije nego vršnjacima, više od njih mu je potrebno kretanje a zbog slabe koncentracije druga djeca ga smetaju u radu.

Zbog svega ovdje rečenog i opisane velike učestalosti problema u učenju i specifičnih teškoća učenja, razumljivo je da je školsko iskustvo djeteta s ADHD-om često neugodno. Često doživljava neuspjeh, kritizira ga se i kažnjava, vršnjaci ga odbacuju. Dijete postaje nesretno, slabog samopoštovanja, ima osjećaj nemoći. Usto, i odnosi s roditeljima postaju sve lošiji jer se često na shvaća da dijete ima ozbiljan problem.

Kako se vašem djetetu može pomoći u školi?

Učitelji su danas već prilično upoznati s ADHD poremećajem, no još nisu svi i nisu svi jednako voljni djelovati. Vašem djetetu je potrebno razumijevanje i podrška, kako vaša tako i od učitelja. Stoga je važno da s učiteljem uspostavite dobru suradnju, jer na ponašanje vašeg djeteta u razredu, a vezano uz to i na prihvaćanje od strane vršnjaka u najvećoj mjeri može djelovati učitelj.

Koliko god se trudili, vi sami ne možete pomoći djetetu da se bolje snađe u školi. Dakle, izrazito je važan odnos vašeg djeteta i učitelja, učiteljeva naklonost prema njemu, njegova strpljivost, te spremnost da se poštuju djetetove posebnosti. Npr., možete zamoliti učitelja da ne ispituje dijete kad ima izrazito slabe dane te da ga ocjenjuje na osnovi usmenih odgovora ako ima teškoće u pisanju.

Važna je i spremnost učitelja da za vaše dijete učini nešto više, npr. da s njim posebno vježba nešto što dijete ne razumije, da ga pokuša smiriti svojom blizinom i dodirom kad je nemirno, da ga stavi u prvu klupu blizu sebe, da mu tolerira nemir u klupi, da ga ne kritizira nego da koristi pohvalu za djetetov trud…

Ako dijete zbog ADHD-a ima Rješenje o individualiziranom pristupu ili prilagođenom programu važno je kontaktirati stručnjaka za probleme djeteta koji će, zajedno s vama i učiteljem, dogovorit najpovoljnije strategije za vaše dijete.

Ako u školi vašeg djeteta radi psiholog, defektolog ili pedagog potražite njihovu pomoć i trudite se zastupati svoje dijete i njegovo pravo na školovanje u redovnoj školi, njemu najbližoj, u njegovoj prirodnoj okolini. Surađujte sa sviješću da biste vi kao roditelj i škola vašeg djeteta trebali imati zajednički cilj: da vaše dijete bude prihvaćeno i da uči u skladu sa svojim sposobnostima.

Dijete s ADHD-om i obitelj

Brojna  istraživanja  pokazuju  da  pojava  ADHD  poremećaja  uzrokuje  značajan stres u obitelji, posebno ako su simptomi teški i ako su prisutne dodatne teškoće. Problemi su dodatno pojačani ako i ostala djeca u obitelji imaju poremećaj (Barkley,2000.).

Odnosi roditelj – dijete često su poremećeni jer različitost simptomatskog ponašanja navodi roditelje na uvjerenje da je problematično ponašanje namjerno. Veći je rizik od bračnih problema, a češća je i pojava depresije članova obitelji, jer djetetova teškoća zahtijeva drukčiji pristup negoli s djecom bez teškoća. Osim toga, od roditelja se zahtijevaju vještine nošenja s problemom na duge staze zbog njegove kronične prirode, zbog čega i roditelji trebaju savjetodavnu i/ ili psihoterapeutsku pomoć.

Samohrani su roditelji u posebno stresnoj situaciji.

U nemogućnosti kontrole dječjeg ponašanja i izloženi pritisku okoline, roditelji su često skloni reagiranju na dječje ponašanje na kontrolirajući i negativan način što problem samo pojačava.

U literaturi nalazimo brojne savjete za roditelje o tome kako pomoći djetetu i samima sebi. Evo nekih:

  • Budite realni u očekivanjima. Mi svi imamo očekivanja od svoje djece, samo budite sigurni da su vaša realna. Zapamtite, iako dijete može imati iznad prosječnu inteligenciju, teškoće koncentracije i hiperaktivnost onemogućuju onemogućuju odgovarajući školski uspjeh. Dijete nije lijeno! Ako su vaša očekivanja nerealna, tj. previsoka, neprestano ćete biti razočarani i ljutiti. Na dijete će to djelovati negativno.
  • Organizirajte svoj dom. Koliko možete, odredite vrijeme kad će dijete učiti, ići na trening, kad će se ručati, ići na spavanje, ustajati, igrati se na kompjutoru. Na papir upišite aktivnosti i vrijeme kad se obavljaju, a dodajte i simpatične crteže ili simbole za svaku aktivnost. Provjerite da je dijete sve razumjelo. Ako se nešto povremeno mora promijeniti,  objasnite  to djetetu  unaprijed.  Vodite  računa da niste previše zahtjevni!  Blaži otkloni u vremenu su dopušteni! Organizacija je važna da biste djetetu vanjskim utjecajem pomogli da se organizira, da tako lakše upravlja svojim ponašanjem i da bude  sigurnije  u  svoju  okolinu.  Nemojte dopustiti da ovo što treba pomoći postane izvor neprestanih sukoba.
  • Pomažite pri školskim obvezama. Neka dijete ima svoje mjesto za rad i to takvo na kojemu najuspješnije i najmirnije radi. Ako mu smetaju TV, radio, slike, osigurajte mjesto gdje toga nema. Ako vaše dijete ne može raditi dulje, dogovorite stanke. Ako mu treba više vremena da se uhoda, ne prekidajte ga, promatrajte koliko dugo može koncentrirano raditi. Dogovorite se – da li se prije jede i igra, ili se prije uči… Važno je da dijete zna što slijedi iza čega. Učinite učenje ugodnim. Odmori neka budu ispunjeni onim što dijete voli, ali neka traju kratko. Budite domišljati. Hrabrite svoje dijete. Nije lako, ali pokušajte ne pomagati ni više ni manje nego što treba. Ako se dijete lijepo uhodalo, na trenutak se odmaknite od njega – idite nešto promiješati, popiti vodu i slično i pratite što se događa. Ako nemate strpljenja, neka povremeno uskoči netko tko će dijete razumjeti a koga dijete uvažava.
  • Navečer uvijek pripremite s djetetom sve za školu. Neka bude odmoreno i neka prije škole jede. To pomaže koncentraciji.
  • Dogovorite nekoliko važnih pravila koje u obitelji svi trebaju poštivati. Napišite ih na vidljivo mjesto i za sve odredite posljedice ako ih se ne pridržavate. Posljedice moraju biti pravedne, brze i nikog ne smiju ponižavati (npr. ako nisi došao  kući  oko  15  sati  kako  je  dogovoreno,  danas  više  ne  možeš  van…). Objasnite  djetetu  zašto  su  pravila  važna  i  zašto ih se trebamo pridržavati. Poštovanje pravila je važno za djetetovu samokontrolu, a olakšava mu razumijevanje pravila i u nekim drugim situacijama.
  • Budite pozitivni. Recite svom djetetu što od njega očekujete i kako da to učini umjesto da mu govorite što ne želite. Redovito nagradite svoje dijete za svako pozitivno ponašanje, koliko god vam se malo činilo – za odijevanje bez komplikacija, za oprane zube, složenu školsku torbu, dogovoreno vrijeme rada… Nagrada može biti verbalna pohvala, milovanje po glavi, poljubac, crtež, bodovi, igranje na računalu… za veći napor i dulje pozitivno ponašanje nagrade neka budu veće – igrajte neku igru zajedno, idite u kino… Dogovorite strategije sa stručnjakom za bihevioralnu terapiju ako želit Djeca s ADHD-om izložena su većinu vremena negativnim porukama, kritici, grdnji, zato im je potrebno da za pozitivna ponašanja budu često nagrađena.
  • Budite sigurni da vas je dijete čulo i razumjelo kad ste davali neku uputu. Najprije morate privući djetetovu pažnju.  Gledajte ga izravno u oči. Recite mirnim glasom, jasno, kratko i razgovijetno što želite. Zamolite dijete da ponovi što ste  rekli. Ako dajete upute za teži ili složeniji zadatak podijelite ga na dijelove pa za svaki korak dajte jednu, najviše dvije  upute. Pohvalite dijete nakon svakog koraka.
  • Budite dosljedniObećajte samo ono što ćete ispuniti. Nagradite dobra ponašanja smiješkom, verbalnom pohvalom, priznanjem i sl. Ukratko, posvetite mu pažnju. Vrlo jasno i ozbiljno reagirajte na nepoželjna ponašanja (na udaranja, psovke, namjerno uništavanje stvari i sl.). U tome budite dosljedni, jer ADHD sam po sebi ne uključuje agresivnost.

Učinite ono što kažete. Ponavljanje zahtjeva mnogo puta i prigovaranje ne djeluje. Ako dijete nije poslušalo, ponovite zahtjev samo jednom, tihim glasom. Ako i nakon  toga  ne  učini  što  ste  se  dogovorili,  primijenite  posljedicu  koja  je dogovorena. Zabranjeno je tjelesno kažnjavanje, dugotrajne kazne, ponižavanje djeteta.

  • Ne tražite od djeteta ono što ono nije u stanju učiniti pa ga zbog toga kažnjavati.
  • Nemojte naglo reagirati. Pričekajte kratko vrijeme prije nego kažete ili učinite djetetu nešto ružno pa vam poslije bude žao.
  • Dajte djetetu dovoljno vremena. Ako dijete treba više vremena za spremanje u školu, odijevanje ili doručak; neka ustane ranije, organizirajte aktivnosti tako da ga ne požurujete i da niste nestrpljivi, jer se time dijete dezorganizira i zbuni.
  • Pomozite djetetu u sklapanju prijateljstava. Dijete s ADHD-om teško uči socijalne vještine. Pozovite kući jedno, najviše dvoje djece u početku. Ne dopuštajte ružne riječi, tučnjavu ili divljanje u vašoj kući. Nagradite ih za lijepo ponašanje. Pripremite im sok, grickalice, katkad ih zajedno povedite u kino. Često svoje dijete nagradite za lijepo ponašanje prema drugima i tako ga podsjetite kako je dobro kad se tako ponaša.
  • Nagradite svoje dijete za trud, ne samo za dobre ocjene. Često ćete samo vi biti ti koji će nagraditi svoje dijete jer će iz testa dobiti negativnu ocjenu ne zato što nije htjelo ili znalo, već zato što nije stiglo sve napisat..
  • Potičite dijete da govori što radi i što želi učiniti kako biste poticali unutarnji govor koji u djece s ADHD-om nije dovoljno razvijen. Mi svi u usmjeravanju svog ponašanja koristimo unutarnji govor. Pokažite primjerom svom djetetu kako razgovarate sami sa sobom kad se na nekoga ljutite ali ga niste udarili već ste u sebi govorili: “U redu je. Smiri se. Nije važno”.
  • Relaksirajte se. Radite nešto što volite, a za to vrijeme neka netko u koga imate povjerenja skrbi o vašem djetetu. Vaše je dijete zahtjevno. Treba vašu skrb, strpljenje, ljubav i potporu. Ako ste iscrpljeni, nemojte se optuživati. Potražite pomoć za sebe i svoju obite

Što se još može učiniti?

ADHD je složeni problem. Ne odnosi se samo na vaše dijete već i na vašu obitelj, učitelje i vršnjake vašeg djeteta. Stoga su  i  uspješne intervencije najčešće timske – sudjeluju obitelj, škola, liječnik, stručnjak za mentalno zdravlje.

Koriste se stimulativni i drugi lijekovi, djeluje se na okolinu, ponašanje djeteta, ili se kombinira sve zajedno. Tretman ne djeluje toliko na akutno stanje, koliko na kronično, stoga intervencije dugo traju.

Ako je dijete izrazito nemirno a edukacijsko-psihološke intervencije ne daju rezultate, može se pokušati s primjenom medikamenata, no o tome se treba savjetovati s dječjim psihijatrom, neuropedijatrom ili liječnikom školske medicine.